Analiza djela

Homer - Ilijada Starogrčki junački ep koji tematizira osvajanje maloazijskog grada Ilija (Troje) u 12. st. prije Krista. Ep Ilijada ne prikazuje čitavu desetogodišnju opsadu niti samo osvajanje i razaranje Troje već prikazuje zbivanja tijekom 50 dana u desetoj, posljednjoj godini ratovanja. Ep izravno ne govori ni o uzrocima rata, ali valja znati daje uzrok ratu to što je trojanski kraljević Paris boraveći u Sparti zaveo i sa sobom poveo spartansku kraljicu Helenu, suprugu kralja Menelaja. Menelaj i njegov brat Agamemnon (koji je izabran za vojskovođu) okupili su veliku vojsku i doplovili pod Troju da speru uvredu i vrate Helenu. Ep sadrži 15696 stihova podijeljenih kasnije u 24 pjevanja, a započinje zazivom muze ili invokacijom. Glavni junak Ilijade je najveći grčki junak Ahilej, sin božice Tetide i kralja Peleja, obdaren nadljudskom snagom i hrabrošću (prema legendi neranjiv osim u petu). Ahilejeva srdžba glavni je motiv pokretač radnje u epu što je vidljivo i u prvim stihovima kojima djelo započinje (stihovi kojima je ep pisan su heksametri tj. od 6 stopa). Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina, Pogubnu, koja no zada Ahejcima tisuću jada... Ahilej se srdi jer mu je oduzeta najmilija robinja Briseida, a uzeo mu ju je zapovjednik Agamemnon jer je svoju robinju Hriseidu morao vratiti njenom ocu trojanskom svećeniku Hrizu kad je starac izmolio bogove da grčke osvajače pohara kuga. Uvrijeđen i razočaran, Ahilej se povlači u svoj šator i ne želi više sudjelovati u bitkama pa Grci trpe poraze. Uskoro šalju Ahileju poslanstvo da ga nagovore da se vrati u bitku, ali on je duboko povrijeđen i ne udovoljava njihovim molbama. Njegov najbolji prijatelj, mladi Patroklo, žaleći što toliko njihovih suboraca stradava, izmoli Ahileja da mu posudi svoje oružje i oklop pa će on „glumiti" Ahileja i tako uliti strah Trojancima na bojnom polju. Ahilej, iako teško, pristaje na to, ali Patroklo pogine od ruke Hektora, najvećeg junaka trojanskog. (Hektor je Parisov brat, sin trojanskog kralja Prijama). Sada se Ahilejeva srdžba okreće prema Hektoru, Ahilej se vraća u bitku i ubija Hektora, ali zaslijepljen mržnjom gazi ljudske i božanske zakone pa danima mrcvari Hektorovo tijelo povlačeći ga konjima oko Patroklova groba, sve dok se to ne zgadi bogovima koji odluče pomoći starom kralju Prijamu da dođe u grčki tabor i izmoli. Starac uz božju pomoć neviđen prođe kroz grčki tabor i dolazi k Ahileju gdje se ponižava i moli ubojicu svoga sina da mu vrati Hektorovo tijelo. Ahilej tu doživljava psihološku preobrazbu te se smiluje starcu i vraća mu Hektorovo tijelo. Ustanovljava se i primirje da bi se mrtvi mogli dostojno sahraniti te Ilijada završava prizorom Hektorova svečanog spaljivanja. Tijekom cijele radnje epa u poslove smrtnika miješaju se bogovi od kojih su jedni na strani Trojanaca, a drugi na strani Grka. U svijetu epova Ilijade i Odiseje bogovi se ponašaju vrlo slično ljudima u smislu da se svađaju, ljubomorni su, promiču svoje interese. U ovom djelu do izražaja dolazi pjesnički genij Homerov kroz opise bitaka, dijaloge u vijećanjima, opise svakodnevice iz kojih mnogo saznajemo o životu, svjetonazoru, društvenom uređenju i religiji antičke Grčke. U glavni tijek radnje umetnute su brojne epizode od kojih je možda najčuvenija ona koja prikazuje oproštaj Hektora i supruge mu Andromahe pred njegovu posljednju bitku. Likovi su izvanredno psihološki prikazani pa uočavamo njihove karaktere npr. kraljević Paris je više ljubavnik i čovjek obuzet svojom vanjštinom nego ratnik, Hektor je junak i domoljub te odani suprug, Ahilej je svjestan svojeg polu božanskog podrijetla pa ne trpi zapovjedništvo napuhanog i koristoljubivog Agamemnona koji ne doprinosi pobjedama koliko i Ahilej, ali uvijek uzima najbolji dio plijena... Radnja Ilijade završava Hektorovom pogrebnom lomačom, ali predaja kaže da je uskoro Troja osvojena pomoću Odisejeve varke (Homer Odiseja stalno naziva "lukavi Odisej") tj. pomoću drvenog konja u kojemu su se sakrili grčki ratnici te noću izašli i otvorili vrata grada. Troja je spaljena i uništena, ali je pritom poginuo i Ahilej kojega je Paris (uz pomoć boga Apolona) ustrijelio u petu, njegovo jedino ranjivo mjesto. Likovi: Ahilej, Agamemnon, svećenik Hriso, Briseida, Hektor, Apolon, Hera, Zeus, Patroklo, Tetida, Hefest, Atena, Heraklo, Prijam... 1. pjevanje Nakon devet godina ratovanja između Ahejaca (grka) i Trojanaca odluka o pobjedniku nikako ne pada. Razorivši jedan grad u borbi protiv trojanskih saveznika Ahil je u ropstvo poveo i kćerku Apolonova svećenika Hrisa, Briseidu. Ona je pripala kralju Agamemnonu. Njezin otac donio je otkupninu ne bi li mu Agamnemon vratio kćer. Nakon pogrdnog odbijanja svećenik Hris zamoli njegovog zaštitnika boga Apolona da kazni Ahejce. Apolon usliša Hrisovu molitvu, te pošalje svoje nevidljive strijele. Tko god je bio pogođen umro bi od kuge. Devet dana padale su strijele po Ahejcima. Zbog tog napada boga Apolona biva sazvana Narodna skupština na kojoj Agamnemon sazna uzrok Apolonove ljutnje, te u zamjenu za svećenikovu kćer on traži Ahilovu robinju Briseidu, čim je vrlo rasrdio Ahila koji više ne želi pomagati ahejskoj vojsci. Nakon što mu biva oduzeta Briseida Ahil tužno zaziva majku Tetidu i moli je za pomoć. Kako bi mu pomogla, Tetida odlazi na Olimp te se tuži Zeusu zbog svog sina Ahila. Zeus odluči kazniti Ahejce neuspjehom u njihovom boju protiv Trojanaca, no na tu Zeusovu odluku božica Hera, Zeusova žena strašno se uzbuni, no Zeus ne posustaje od svoje odluke. 6. pjevanje Ahejci jačaju i pobjeđuju Trojance koji su stjerani sve do zidina Troje. Hektor kaže majci Hekabi neka ona i druge žene idu u hram boginje Atene uz prinos potrebnih žrtava i neka je mole za pomoć, da ih obrani od Ahejaca, a posebno od junaka Diomeda i strašnog Ahileja. Stoga su one krenule. Na bojišnici, iz dviju vojska izlaze junaci, grčki Diomed i trojanski Glauk. Žele se boriti jedan protiv drugog ali se prepoznaju kao unuci dvojice junaka, pobratima. Stoga odustaju od borbe i prijateljski se razilaze. Hektor odlazi kod svoje žene Andromahe i oprašta se s njom prije nego otiđe u boj. Hektor i njegov brat Paris odlaze u boj. 16. pjevanje Nakon što izgubiše sve junake Ahejci su se našli u veoma teškoj situaciji i bili su pred porazom, te Patrokolo moli Ahileja da mu pomogne ili da ga pusti da vojska predvođena njim napadne Trojance. Ahilej ga pusti davši mu svoje oružje u pridruživši mu Mirmidonce, no preporuči mu da se odmah odagnavši Trojance od lađa vrati da se ne bi bogovi naljutili. Vidjevši Patrokola u Ahilejevom oružju s Mirmidoncima Trojanci su pobježali misleći da je to Ahilej. Patrokolo je junački s vojskom udario na Trojance te ubije vojvodu Sarpendona, te pokuša osvojiti i Troju. Došavši pred zidine grada pokušao je da se popne na gradske zidine i tri puta biva odbijen od Apolona. Četvrti puta Apolon ga oštro upozori te se Patrokolo povuče od straha prema Apolonovom gnjevu. Apolon nagovori Hektora da krene u napad. U borbi između Patrokola i Hektora Apolon udari Patrokola u leđa te ga onesvijesti. Patrokola je prvi ranio Euforo kopljem u leđa. Patrokolo teško ranjen jedva se dovuče do svoje čete, te pade na pod i Hektor ga ubije. 18. pjevanje Ahilej saznaje za Patroklovu smrt i tuguje za prijateljem. To čuje njegova majka Tetida i dođe utješiti sina, te mu kaže da ne ide u boj bez oružja jer će ona zamoliti Hefesta da mu napravi novo oružje. Tetida odlazi na Olimp i moli Hefesta da Ahileju iskuje novo oružje. Hefest pristaje i počne kovati novo oružje. Te noći Trojanci još jednom pokušaju oteti Patroklovo tijelo, ali Hera šalje Irida s porukom za Ahileja i kaže mu da se samo pojavi na opkopu kako bi se Trojanci uplašili. Ahilej se prošeta opkopom, a Trojanci uplašeni bježe, pa Ahejci konačno donesu tijelo Patroklovo Ahileju. Spustila se noć i Trojanci vijećaju. Pulidamas, prorok, predlaže da se preko noći svi vrate u grad, jer bi inače bili previše izloženi, s obzirom na to da se Ahilej vratio. Hektor i ostali ljudi, nisu željeli poslušati njegov pametni savjet, već su ostali vani. 24. pjevanje Svako jutro Ahilej žali Patrokla i vuče Hektorovo tijelo oko njegova groba. Bogovima to napokon dosadi i Zeus pošalje Tetidu Ahileju, da mu kaže da mora predati Hektorovo tijelo njegovom ocu Prijamu, a Iridu pošalje Prijamu da mu kaže da otkupi Hektorovo tijelo. Prijam s kolima dolazi u ahejski tabor, gdje moli Ahileja da mu preda sinovo tijelo za bogate darove. Ahilej pristaje, te Prijam ostaje preko noći i ujutro se vraća u Troju sa sinovim tijelom. Trojanci oplakuju Hektora i dvanaestog dana ga spale na lomači. Mjesto i vrijeme radnje: Okolica grada Troje oko 12. stoljeća prije Krista Analiza likova: Ahil Sin kralja Peleja i morske božice Tetide, ahejski junak, hrabar, neustrašiv, uvijek spreman na borbu. Zeus On je u Grčkoj vrhovni Bog svih bogova i ljudi. U Ilijadi stoji na strani Trojanaca, ali samo zato što ga je za to zamolila Ahilejeva majka Božica Tetida. Zeus je mudar i pravedan, ali sputan svojim položajem ne može doći do punog izražaja. Apolon Mladi Bog sunca, svjetlosti i proroštva. Veliki je prijatelj i pomagač Trojanaca, a posebno Hektora, kojeg je osobno više puta spasio od Ahileja. Atena Božica mudrosti i rata, a bori se na strani Ahejaca. Povremeno u postizanju svojih ciljeva ne postupa najpoštenije, no u većini situacija ipak postupa pošteno. Hefest Bog vatre i kovačkog zanata. Bio je jedan od rijetkih bogova koji se nisu izravno umiješali u Trojanski rat. U 1. pjevanju se dokazao kao mirotvorac bar nakratko pomirivši Zeusa i Heru. Hera Zeusova žena, zaštitnica obitelji. Podržava Ahejce i udružuje se s Atenom. Tetida Boginja mora i majka Ahileja. Vrlo snažno se zauzima za svaku sinovu želju i dokazuje svoje poštenje pri svakoj pojavi u radnji, mada nekada daje prednost majčinskoj ljubavi. Agamemnon Kralj Mikene i vrhovni zapovjednik ahejskih snaga pred Trojom. Svojom škrtošću je izazvao bijes Boga Apolona i ustvari započeo Ilijadu. Poslije u 18. pjevanju mijenja svoj stav prema Ahileju, jer je napokon uvidio što je učinio. Lakom, voli naređivati. Hektor Najveći trojanski junak. Bio je prilično svojeglav (to ga je na kraju koštalo glave), ali se barem borio za ono u što je najčvršće vjerovao – domovinu. Hrabar, glavna trojanska snaga. Patroklo Ahilejev najbliži prijatelj. Odrasli su zajedno i bili su nešto kao pobratimi. Njegova odanost domovini i Ahileju prikazana je u 16. pjevanju, gdje željan borbe za domovinu ipak traži Ahilejevo dopuštenje za odlazak u boj. Hrabar, borben, vjeran, prijatelj i suborac. Prijam Kralj Troje. Njegova ljubav i dobrota se najviše ističu u 24. pjevanju pri molitvi Ahileju da mu vrati sinovo tijelo. Dojam o djelu: Kao običnog čovjeka, s malo interesa za ovakva stara književna djela, ne mogu reći da me Ilijada iskreno oduševila. Čak mislim da bi se mnogi složili sa mnom da je pomalo dosadna. Kao ratni ep većinom se temelji na mržnji i ubijanju. Dugi opisi borbi pogotovo u 16. pjevanju i dalje prilično su dosadni i vrlo razvučeni. S druge strane nije sve baš tako crno, jer ipak se pojavljuje i tračak ljubavi, a to se najjasnije očituje u 24. pjevanju gdje Prijam s poštovanjem prilazi ubojici svoga sina Ahileju, a on potpuno zaboravlja na srdžbu prema Hektoru i Trojancima i ugošćuje Prijama. Isto tako postoji i majčinska ljubav za sina koju Tetida iskazuje u molitvama Zeusu i Hefestu. Sve u svemu Ilijada me višestruko nadilazi svojim stilom, koji još uvijek nisam u potpunosti usvojio i protumačio, pa zbog toga ni ne mogu biti potpuno objektivan u vrednovanju djela. ________________________________ Homer je bio slijepi grčki pjesnik. Najvjerojatnije je živio u 12. stoljeću prije Krista u Smirni. Vrlo je vjerojatno da je napisao dva najveća antička epa: Ilijada i Odiseja, iako mnogi osporavaju mogućnost da je on autor tih djela. O Homeru nemamo vjerodostojnih vijesti. Njega ljudi smatraju ne samo najvećim starogrčkim pjesnikom već začetnikom europske književnosti. Dijela koja su se sačuvala pod njegovim imenom najstarija su od svih europskih književnosti. Zbog činjenice da o Homeru neznamo mnogo, mašta čitalaca stvarala je o Homeru različite kombinacije. Ne može se sa sigurnošću utvrditi gdje se Homer rodio i kada, a ni to je li uopće postojao pjesnik s tim imenom. Po nekim podacima iz Odiseje kojima se dodiruju neki događaji i političke i trgovačke povijesti, koji sežu u 7. st. pr. Kr. moglo bi se zaključiti da je Homer živio u vrijeme ili nešto prije tih događaja. Predaja o Homeru govori da je bio slijep i da je pjevao do kraja života. Iz Odiseje bi se moglo zaključiti da je njen pjesnik pripadao aristrokraciji, jer je prožet njezinim duhom i pogledima.   Homer Ilijada Interpretacija Homer - Ilijada - Interpretacija Opšta obeležja junačke poezije Pesme srodne Homerovim epovima možemo naći u većini naroda sveta. Iako se, kad su u pitanju pojedinosti, pesme međusobno veoma razlikuju, epsko pesništvo svih naroda pokazuje zajednička obeležja od suštinskog značaja. U središtu takvih pesama uvek je junak koji se među svim ljudima odlikuje hrabrošću i telesnom snagom. Njegovi postupci su određeni karakterističnim moralnim načelima, pre svega tada još neproblematizovanim osećajem časti i kultom prijateljstva. Poreklo i negovanje te vrste poezije rezultat su postojanja viteškog (visokog) staleža kome životni sadržaj čine rat, lov i užici za stolom (u koje spada i pevanje pevača). Pozadinu junakovih aktivnosti obično čini herojsko doba, prošlost koja je uzvišenija i sjajnija od sadašnjosti. Epsko pesništvo tog tipa uvek tvrdi da saopštava istinu - ta tvrdnja se potkrepljuje pouzdanošću predanja ili čak božanskim nadahnućem. Naracija je obično u versifikovanom obliku, a osnovna celina je stih, a ne strofa. Govori imaju važnu ulogu u pripovedanju. Možda je najupadljivije obeležje dominantna uloga tipičnih elemenata jezika - stalnih epiteta i ponavljanih formula - i tipičnih prizora - naoružavanja za bitku, odlazaka, svadbi i pogrebnih obreda. Epsko pesništvo je zanatska umetnost koja se prenosi sa učitelja na učenika, često sa oca na sina. Pevač mora biti naoružan poznavanjem pripovednog blaga svog naroda i potpunim vladanjem svim formulaičnim elementima. On ne zna neki utvrđen tekst i svoju pesmu iznova sastavlja za svaku priliku, mada se u najvećoj meri drži onoga što su on ili drugi pevali u nekoj ranijoj prilici. Nije vezan za neki fiksiran tekst koji treba jednostavno reprodukovati, neprekidno unosi promene, obično proširujući nešto što je već jednom pevao. Upoređujući saznanja koja imamo o raznim nacionalnim epovima dolazimo do prilično pouzdane predstave o praoblicima homerskih epova za koje možemo pretpostaviti da su postojali u Grčkoj i u grčkim naseobinama u Maloj Aziji nekoliko vekova pre nego što su Ilijada i Odiseja dobile svoj sadašnji oblik. Ono što, međutim, ne možemo lako utvrditi je u kakvom su odnosu sami homerski epovi kakve ih poznajemo prema toj praksi usmene poezije - tzv. homersko pitanje. Homersko pitanje Homersko pitanje je pitanje o autorstvu Ilijade i Odiseje. U istoriji proučavanja ovih epova razlikuju se dve grupe teorija o njihovom postanku: analitičke, u kojima se osporava postojanje Homera kao autentičnog autora, i unitarističke koje insistiraju na tome da je Ilijadu i Odiseju napisao jedan autor. Analitičke teorije polaze od ideje da umetnička vrednost Ilijade počiva u pojedinim odlomcima koje je nepoznata ruka sastavila u celinu. Glavne teze analitičara - da je pismo bilo nepoznato u doba Homera, da su epovi dugo kružili u usmenom predanju i da je Pizistratova redakcija bila od velike važnosti za tekst - razvile su se u brojne hipoteze o nastanku konačnog oblika Ilijade i Odiseje, koje pak možemo podeliti u tri grupe. Teorija proširenja podrazumeva da je na početku postojao plan, jezgro epa, i da je neka Prailijada vremenom porasla do sadašnjeg oblika. Teorija o pesmama je pošla pod ruka sa romantičarskom predstavom o "duhu naroda" koji stvara pesmu i o organskom rastu takve epike; prema ovoj teoriji, Ilijada je sastavljena od šesnaest pojedinačnih pesama (teorija o pesmama je pretrpela težak udarac kada su drugi naučnici naglasili razliku između epske pesme i epske epizode). Pod teorijom kompilacije podrazumevamo ideju da sastavni delovi Ilijade jesu ne pesme nego mali epovi raznih veličina i vrednosti. Unitaristi su, sa druge strane, osporavali relevantnost logičkih nedoslednosti u homerskim epovima, ukazujući na brojne takve protivrečnosti u modernim književnim delima čije autorstvo niko ne dovodi u pitanje. Od samog početka, unitaristi su se pozivali na opšte jedinstvo radnje Ilijade, a zatim su došle na red pojedinosti kompozicije tog epa. Interpretacija, koja se svojom minucioznošću htela meriti sa onom koji su pokazivali analitičari, trudila se da utvrdi brojne korelacije, aluzije na prošlo i buduće, ekonomiju naracije ili namerno usporavanje radnje kao svedočanstva svesne zamisli jednog jedinstvenog umetnika. Naravno, ni unitaristi kao autora Ilijade kakvu poznajemo ne vide pojedinca koji je čitavu zamisao stvorio na osnovu svoje umetničke mašte, nego čoveka koji se poslužio obiljem prethodnih oblika i tradicijom koja dopire daleko u prošlost. ILIJADA - Istorijska i mitska građa Skoro svaki ep zasnovan je na istorijskim događajima, obrađenim sa mnogo slobode u pogledu likova, radnje i vremena, pa se, proučavajuči Ilijadu, prvo moramo zapitati kakva veza postoji između epa i stvarnosti. Mikenske glinene pločice predstavljaju svedočanstvo o odnosima između Troje i matice Grčke, a ti odnosi teško da su uvek bili samo prijateljski. Moguće je da je zajednički pohod vladara iz kontinentalne Grčke protiv Troje pod vrhovnim vođstvom vladara Mikene činio istorijsko jezgro Ilijade. Međutim, o takvom pohodu ni danas nema pouzdanih podataka - postoji samo nepregledan niz hipoteza i njihovog pobijanja. Homerova priča o Troji sadrži mnogo elemenata koji sasvim sigurno nisu izvorno bili vezani za istoriju tog grada. U Ilijadi su se na okupu našli junaci iz vrlo različitih mesta i razdoblja, što je omogućilo da se u kazivanje uključi veliki korpus priča iz grčke (pra)istorije. Postoje i elementi sasvim druge vrste, na primer otmica Helene kao razlog za opsadu Troje - iza toga se krije drevni minojski mit o otmici boginje plodnosti. Olimpski panteon (koji je baš posredstvom epa postao jedan od konstitutivnih elemenata grčkog pesništva) je verovatno oblikovan prema mikenskom uređenju. Vidimo mnogo sličnosti između homerskih prizora na Olimpu i onih u Agamemnonovom taboru. Priče iz raznih mitskih ciklusa koje su živele u tradiciji usmene junačke epike takođe su inkorporirane u strukturu Ilijade. Naročito su zanimljiva mesta koja se odnose na tebanski krug priča (preciznije - na događaje opisane u Eshilovoj tragediji Sedmorica protiv Tebe i one koji su usledili: trijumf epigona), jer se tu iza bogato razrađenog mita krije istorijsko suparništvo između dva velika centra moći mikenske epohe. Ukazivanja na druge mitove postoje i na onim mestima gde govorniku treba neki primer da bi pojačao svoju argumentaciju. Najznačajniji primer nalazi se u devetom pevanju Ilijade u kom je izložena priča o Meleagru - tu nailazimo na motiv gneva koji ima centralno mesto u motivacijskoj strukturi Ilijade (Ahilejev gnev). Pored Ilijade i Odiseje, deo trojanskog ciklusa bio je i ep Etiopida, koji nije sačuvan, ali nam je njegov sadržaj poznat iz drugih izvora: opisivao je kasnija dela i smrt Ahileja, a njegova borba sa etiopskim kraljem Mnemonom imala je u njemu važno mesto.Mnogi elementi radnje ponavljaju se u sličnom obliku u Ilijadi (u stvari, Etiopida je verovatno mlađa i od Odiseje, ali se u njoj nalaze mnogo stariji elementi). Sadržaj Ilijade Ovaj kratki pregled radnje prati samo osnovni zaplet i svrha mu je da jasno pokaže koherentnost kompozicije Homerovog epa. Izostavljen je sadržaj epizoda koje bi trebalo posebno izložiti i protumačiti. Prepričavanje koje sledi ne treba i ne može da zameni čitanje Ilijade. U središtu prvog pevanja je Ahilejev gnev i sukob sa Agamemnonom. Saznajemo da je pre toga Agamemnon, kako bi umilostivio Apolona, morao da vrati u Troju kćerku njegovog sveštenika, ali je zato sebi uzeo drugu devojku, Briseidu, koja je bila Ahilejev počasni dar. Došlo je do žestoke svađe i Ahilejevog zaklinjanja da više neće učestvovati u borbi. Nakon odvođenja Briseide, Ahilej poziva svoju majku, boginju Tetidu, da mu pomogne da se osveti, posredujući kod Zevsa. U drugom pevanju Zevs šalje Agamemnonu san kojim mu naređuje da napadne Troju. Približava se kraj devete godine rata i Agamemnon, na opštem skupu vojske, ispituje kakvo je raspoloženja boraca. Ideja o povratku u Grčku je mnogima privlačna, ali Odisej i Nestor opet vraćaju ljudima spremnost za borbu. Sledi precizan izveštaj o grčkim vojnim silama (katalog brodova) i kraći popis Trojanaca i njihovih saveznika. U trećem pevanju dolazi do usporavanja koje na kratko zaustavlja porast napetosti i odlaže opštu bitku: izgleda da će se sve rešiti dvobojem između Parisa i Menelaja. Sve se opet zakomplikuje božanskom intervencijom - Afrodita spasava Parisa, a Agamemnon objavljuje pobedu svog brata i kraj pohoda, zahtevajući da Trojanci vrate Helenu i oteto blago. Na Olimpu Zevs takođe izjavljuje da je rat završen, zadirkujući Heru i Atenu koje (iz razloga koji ćemo kasnije saznati) zahtevaju da Troja bude uništena. Na Herin zahtev Zevs pristaje - jer nema drugog načina da održi svoje obećanje dato Tetidi - da pošanje Atenu u tabor Trojanaca, gde ona navede Pandara da prekrši primirje gađajući strelicom Menelaja (četvrto pevanje). Od četvrtog do sedmog pevanja pojačava se napetost i nižu se opisi borbi, u kojima na obe strane učestvuju i bogovi. U sedmom pevanju Atena i Apolon odluče da to prekinu još jednim dvobojem. Borba između Hektora i Ajanta ostaje neodlučna, pa ih glasnici razdvoje. Ovog puta su Trojanci spremni da vrate blago, kako bi se završio rat, ali ne i Helenu. Grci ne pristaju. Grade zid oko brodova. U osmom pevanju Zevs zabranjuje bogovima da se mešaju u borbu i obelodanjuje svoj plan za budućnost: ahejska vojska će i dalje stradati, Hektor će ostati nezaustavljiv sve dok se, nakon Patroklove smrti, Ahilej ne vrati u bitku. Agamemnon u devetom pevanju ponavlja predlog da se rat prekine i da se vojska vrati kući, ali druge vođe, pre svega Diomed, ne pristaju. Zatim pokušava da se pomiri sa Ahilejem: šalje mu poklone po Odiseju, Ajantu i Feniksu, koji imaju dužnost da ga ubede da pristane da se vrati u borbu. Ahilej je dirnut njihovim govorima, ali ne pristaje. Deseto pevanje je opis noći pred bitku: niko ne spava i šalju se špijuni. Od jedanaestog do osamnaestog poglavlja izlaže se opis bitke koja traje ceo jedan dan i  završava tako što Hektor ubija Patrokla, koji je na sebi imao Ahilejevo oružje. Osamnaesto i devetnaesto pevanje posvećeni su Ahileju, čiji bojni poklič rasteruje Trojance od odbrambenog zida i Patroklovog leša, i prekida bitku. Tetida i Nereide ga teše zbog gubitka najboljeg prijatelja, Hefest mu pravi novo oružje. Miri se sa Agamemnonom, slede pripreme za veliku bitku. Više puta se nagoveštava (a Tetida mu to jasno kaže) da će i sam Ahilej uskoro umreti. Od dvadesetog do dvadeset drugog pevanja traje bitka u kojoj Ahilej besni kao požar među suvim drvećem, a bogovi, uz Zevsov pristanak, rade šta im je volja. Ahilej ubija Hektora i odvlači njegovo telo. U dvadeset trećem pevanju sahranjen je Patroklo, oko čijeg groba Ahilej dvanaest dana za redom, po tri puta povlači Hektorov leš , nakon čega se, u dvadeset četvrtom pevanju, umešaju bogovi. Ahilej predaje mrtvog Hektora Prijamu. Njegovom sahranom se završava Ilijada. Vreme u Ilijadi Aristotel u Poetici ističe genijalnost plana Ilijade: Homer ne pripoveda čitavu istoriju rata, nego izdvaja jedno parcijalno zbivanje i oživljava ga brojnim epizodama. Motiv Ahilejeve srdžbe postao je ujedno i priča o Troji. Bilo je izračunato da radnja epa traje pedesetak dana, ali ako odbijemo intervale neaktivnosti kao što je devet dana kuge, dvanaest dana gošćenja bogova kod Etiopljana i dvanaest dana mrcvarenja Hektorovog tela - preostaje svega nekoliko dana koji su nabijeni obiljem radnje velike napetosti. U tom kratkom vremenskom rasponu Homeru je pošlo za rukom da napravi ogledalo čitavog rata protiv Troje. Iza kratke ekspozicije sa opisom svađe slede opširniji prikazi čitavog Trojanskog rata. Započinjanje nove faze rata omogućava pesniku da ubaci elemente koji bi prirodno trebalo da se nađu na samom početku ratnih operacija, kao što je predlog da se rat reši dvobojem. Homer se često služi i nagoveštavanjem budućih događaja koji će imati tragičan ishod: pad Troje i smrt Ahileja. Iako se naracija prekida pre pada Troje, mi tako potpuno izjednačavamo trojanski otpor sa Hektorom, da njegova smrt znači i propast grada. Ahilej stoji pod senkom rane smrti još od prvog razgovora s majkom (prvo pevanje), ta pretnja se ponavlja i sve oštrije naglašava do kraja epa. ________________________________ Homer je bio slijepi grčki pjesnik. Najvjerojatnije je živio u 12. stoljeću prije Krista u Smirni. Vrlo je vjerojatno da je napisao dva najveća antička epa: Ilijada i Odiseja, iako mnogi osporavaju mogućnost da je on autor tih djela. O Homeru nemamo vjerodostojnih vijesti. Njega ljudi smatraju ne samo najvećim starogrčkim pjesnikom već začetnikom europske književnosti. Dijela koja su se sačuvala pod njegovim imenom najstarija su od svih europskih književnosti. Zbog činjenice da o Homeru neznamo mnogo, mašta čitalaca stvarala je o Homeru različite kombinacije. Ne može se sa sigurnošću utvrditi gdje se Homer rodio i kada, a ni to je li uopće postojao pjesnik s tim imenom. Po nekim podacima iz Odiseje kojima se dodiruju neki događaji i političke i trgovačke povijesti, koji sežu u 7. st. pr. Kr. moglo bi se zaključiti da je Homer živio u vrijeme ili nešto prije tih događaja. Predaja o Homeru govori da je bio slijep i da je pjevao do kraja života. Iz Odiseje bi se moglo zaključiti da je njen pjesnik pripadao aristrokraciji, jer je prožet njezinim duhom i pogledima.